ZBOG JEDNOG SRPSKOG MINISTRA DOBIO JE SRČANI UDAR I UMRO! Arčibald Rajs: Srbi su ga čuli, ali im na jedno uvo ušlo, a na drugo izašlo!
Ne znamo mnogo o karakteru Arčibalda Rajsa pre nego što je došao u Srbiju, ali izvesno je da nije mogao da ima visoko mišljenje o ljudskom rodu - bavio se kriminalističkim istragama.
Svakodnevno se sretao sa tamnom stranom čovekove prirode. Ali nije ga savladala mizantropija, sve svoje snage ulagao je u borbu sa zlom, uveren da je čovečanstvo moguće popraviti. Srbe je zadužio dvojako: dolaskom u vreme Prvog svetskog rata iz komforne i neutralne Švajcarske u spaljenu i pobijenu Srbiju da svet izvesti o ratnim zločinima Austrougara i testamentarnim delom „Čujte, Srbi!“. Ovaj drugi dug, međutim, upitan je: Srbi od njegove poslanice nikakvu korist nisu imali. Prosto, nisu ga poslušali. Na Rajsove reči se svi pozivaju, ali retki su oni koji su u čitanju odmakli dalje od uvoda. Naravno, nije sve ni do Srba, ali o tome ćemo kasnije...
U leto 1914. godine, odmah na početku Velikog rata, austrougarska vojska preko Save i Drine upala je u Mačvu. Nikakva pravila ratovanja, haške i druge konvencije, nikakve dobre običaje ni božje zapovesti nisu poštovali vojnici Franje Josifa. Zverski su ubijani zarobljenici i masakrirani civili, grane voćaka su se tog leta u Srbiji povijale pod teretom obešenih žena i dece... Sela su zatirana.
U avgustu 1914. godine, recimo, Prnjavor je izgubio više od polovine stanovništva. U seoskoj školi, Milutinovića kući i na železničkoj stanici ubijeno je oko 700 civila!
Zverstva Austrougara
Vlada Kraljevine Srbije uporno je slala apele u svet da se ova orgija nasilja zaustavi, ali uzalud. Onda se neko dosetio da pozove dr Arčibalda Rajsa - rođenog tačno pre 150 godina, 8. jula 1975 - istaknutog kriminologa iz Švajcarske, da svojim očima vidi posledice zločina i da kao ugledan i nepristrasan svedok o zverstvima napadača obavesti međunarodnu javnost.
Rajs je prionuo na posao: otkopavao je grobnice i fotografisao tela majki i njihove dece, uredno je popisvao spaljena sela, brojao obešene i zaklane... i o svemu tome slao izveštaje u svet. Zahvaljujući dr Arčibaldu Rajsu, u Evropi se saznalo za zločine austrougarske vojske i stradanja srpskog naroda.
Onda su usledile slavne bitke u kojima je naša vojska tukla varvare poslate iz Beča - Cer, Kolubara... - i Rajs je video i drugu stranu Srbije: posle stradalničke, ubijene, i onu junačku.
Simpatije prema Srbima, sažaljenje, profesionalna radoznalost, sticaj okolnosti... ne znamo šta je sve uticalo na ozbiljnog, večito tmurnog i ponekad nervoznog i svađalački raspoloženog Švajcarca da se sa srpskom vojskom uputi preko Albanije...
Na Krfu 1917. godine rekao je predsedniku vlade Nikoli Pašiću da je uradio šta je mogao, i da bi da se vrati kući.
Pašić ga je molio - umeo je lukavac, kome je narod tepao „naš Baja“, da se uprepodobi - molio ga je da ostane još. „Sada ne možemo da platimo vaš trud“, kazao mu je, kao da je Rajs zbog para prošao albansku golgotu, ali posle rata neće biti ministra u Srbiji koji će na bilo koju vašu molbu reći „ne“. Tako je kazao „naš Baja“.
Rajs je ostao.
Oteran u penziju
Posle rata nastanio se u skromnoj kući u Beogradu i u Ministarstvu unutrašnjih poslova prihvatio se modernizacije tehnike koju koristi policija. Iako je postigao odlične rezultate, pa su njegov rad hvalili eksperti iz sveta koji su posećivali Srbiju, oteran je u prevremenu penziju, a na njegovo mesto doveden je po stranačkom ključu čovek sa dva razreda škole, koji je naredio da se sva oprema zaključa u staklene ormane da se korišćenjem ne bi pokvarila.
Kad se obraćao ministrima da isprave ovu nepravdu, onako kako mu je Baja Pašić na Krfu pričao, nijedan mu se nije odazvao. Znali su šta misli o njima - da su potkupljivi, nesposobni, štetni za državu... Još na Krfu je tako tridesetsedmogodišnjem ministru Velizaru Jankoviću kazao da mu je mesto na frontu, u rovu, a ne u hotelskom salonu.
Rajs nije krio svoje nezadovoljstvo.
U septembru 1928. godine demonstrativno je najavio svoj odlazak iz Kraljevine SHS. U intervjuu za Politiku izjavio je: „Ali svako strpljenje ima svojih granica. I moje je iscrpljeno do najdaljih granica. Moj rad se toliko ometa i bagateliše da mi se dovoljno stavlja na znanje kako vam više nisam potreban.“
Tada je u njegovoj fioci već ležao spis otkucan pisaćom mašinom na francuskom jeziku - bio je završen 1. juna - pod naslovom „Ecoutez Serbes!“.
„Čujte, Srbi!“
Rajs je umro godinu dana kasnije, a njegova poslanica čamila je u njegovoj zaostavštini sve do 1997. godine, kada ju je akademik Vladimir Stojančević 1997. izvukao iz arhiva.
Prevedena je na srpski i neko vreme o njoj se govorilo kao o senzacionalnom otkriću.
Štampana je u brojnim izdanjima, neki njeni kratki delovi raširili su se u javnosti kao citati... i ništa!
Srbi su čuli. Na jedno uvo ušlo, na drugo izašlo!
Istine radi, krivica sigurno nije samo do njih.
Vizionar
Arčibald Rajs nije štedeo pohvale na račun srpskog naroda, ali ni pokude, najvećim delom upućene društvenoj eliti. Ima, međutim, u njegovom tonu i u prvom i u drugom slučaju nečeg pokroviteljskog, nadmenosti čoveka iz razvijenog i uređenog sveta zabasalog među urođenike neiskvarene civilizacijom, pa tako, na primer, nekoliko puta Srbe savetuje da decu ne šalju na visoke škole i ne pokušavaju da se sa Zapadom nadmeću u znanju, nego da se posvete poljoprivredi, da su i oni i Srbija stvoreni za to.
Doduše, neki redovi ispisani pre sto godina čude svojom aktuelnošću. Tako Rajs na jednom mestu piše: „Dopustili ste univerzitetu sve slobode. Pozivajući se na ‘autonomiju univerziteta’, vaši studenti sebi dopuštaju ono što kod drugih neće trpeti. Vode stranačku politiku, žele da nameću zemlji svoju volju, a još obrisati nos čestito ne znaju, organizuju štrajkove, čak i prave male bune i sl., a vi to lepo dopuštate i tu neobuzdanu omladinu ne kažnjavate dobrim prutom po stražnjici.“
Ima i delova utopijskih, kad nam predlaže da se manemo parlamentarne demokratije i umesto Narodne skupštine uvedemo „odbor direktora“, koji će činiti 25 stručnjaka... Za Rajsa smo bili neuzorana ledina pogodna da na njoj nikne novo seme...
Ali, kad nabraja mane Srba, u prvom redu političke elite, onda to čini sa preciznošću i nemilosrdnošću obducenta: iskvarenost političara koji su rat koristili za lično bogaćenje, njihova bestidnost s kojom su narod poslali u krvave bitke, a sami se uhlebili po evropskim prestonicama „da šire istinu o Srbiji“, strančarenje nauštrb interesa države... Arčibald Rajs poimence je prozvao prvake države, od Nikole Pašića i Milana Stojadinovića, pa preko ministara, u ono vreme važnih i uticajnih, a sada zaboravljeni. Kao u zapisniku iz istrage, naveo je njihovo imovno stanje pre ulaska u politiku i posle ministarskih mandata...
Prznica
Švajcarac je naložio da spis „Ecoutez Serbes!“ bude štampan posle njegove smrti, ali posle čitanja ovog dela postaje jasno zašto je ostao u fioci, sklonjen. Srpska elita nije htela da obelodani kakav je šamar dobila od ovog ćudljivog i przničavog stranca!
Ta će ga narav oterati u smrt. Arčibald Rajs imao je 54 godine 8. avgusta 1929, kada se po ko zna koji put posvađao sa susedom, bivšim ministrom i arhitektom Milanom Kapetanovićem - projektovao je i Dom Jevrema Grujića, onu lepu kuću pored Ateljea 212, u kojoj je Laza Šećer držao prvu diskoteku u Beogradu - oko korišćenja nekog puteljka. Kapetanoviću su njime dovozili drva za ogrev, a Rajs mu je osporavao pravo korišćenja, tvrdeći da prelazi preko njegovog placa i da kola, kad njim idu, dižu prašinu.
Posle žučne rasprave, u kojoj ga je možda bivši ministar i opsovao, Rajs je, od uzbuđenja, dobio moždani udar i posle nekoliko sati umro.
Po srpskom običaju da se zaslužnima ukazuje pažnja tek kad umru, Rajs je sahranjen uz sve državne počasti. Srce mu je, po odredbi iz testamenta, odneto na Kajmakčalan i tamo je stajalo do jednog naleta Bugara u Drugom svetskom ratu. Ostaje činjenica da je Arčibald Rajs umro kao Srbin - zbog svađe oko korišćenja beznačajnog puta.
Momčilo Petrović